o strahu i smrti
Na deveti rodjendan,
kao i obicno, kada bi roditelji zaspali, izmigoljio sam se iz kreveta
Potiho, polako; nogu za nogom, korake sam polako spustao na pod
Potpuno mracna kuca prepuna raznih prepreka namjestaja,
bila je za mene sastavni dio avanture iskradanja
Lijevo niz hodnik po tepihu pa veoma sporo otvaram vrata
Stara hrastova vrata bih za dana podmazivao uljem iz kuhinje
Nisam mogao dopustiti da usnuli roditelji cuju moje korake
Nitko nije znao sto radim po noci, svako dijete sanja predivne pustolovine
Od hladne smocnice do nasega tavana najstrasniji je dio mog puta
Drvene stepenice su stare i svaka treca izdajnicki cvili u mraku
Kad bih prosao polovicu, obicno sam vec mogao osjetiti dim duhana
Djecacka masta i gomila nestrpljenja, uvijek bi me tjerali da ubrzam gore
Ovaj put ipak, nesto je bilo drugacije, osjetio sam, nesto nikako nije u redu
Popeo sam se do gore, ali zrak je zaudarao samo na ustajalu prasinu
Srce mi je zastalo na trenutak dok sam, prvi put u strahu, otvarao vrata
Trenutak nelagode dok zabrinutim pogledom trazim naslonjac kraj prozora
Djed je uvijek mirno sjedio u starom naslonjacu kraj otvorenog prozora
Poput zivotinjice, privio bih mu se uz noge, sjedeci na jastuku pokraj
Djedica bi me pomilovao po glavi i rekao "dragi moj, svijet je predivno mjesto",
zapalio bi svoju starinsku lulu i otpuhujuci gusti dim prosaptao njezno
"vjeruj, nemas se cega bojati na svom velicanstvenom putovanju kroz godine"
Njegov hrapavi glas nagrizen godinama, odavao je mudrost skrivenu iza sijede kose
Vukao bih ga i povlacio za izlizanu nogavicu i razdragano moljakao
"pricaj mi djede, molim te, pricaj mi svoju pricu, reci mi kako se sve dogodilo"
On bi se vazno nakasljao i zagledan kroz prozor sjetno poceo s pricom
Nekad je prica bila o mladosti, o djeci iz ulice u kojoj je odrastao
Njihove igre i pjesme i snovi, djed mi je rado pricao o selu
Nekad je bila prica o ljubavi, o garavoj djevojci sa kraja ulice
Njihove igre i setnje i snovi, djed mi je rado pricao o baki
A samo je nekad prica bila o ratu, o topotu konja i udaru topa
Njihovi meci i mine u rovu, djed mi je ponekad pricao o ratu
Od njega sam naucio bas sve o zivotu
Sjeo sam pokraj starog naslonjaca i za nogavicu djeda vukuci, molio za pricu
Ove veceri, djedica je sutio
Zagledan daleko u noc kroz prozor, u ruci je drzao lulu bez duhana
"djedice, molim te, zelim cuti pricu, djedice, molim te, plasis me, reci bar nesto"
Starac nije rekao niti rijec
Zagledan u maglu koja skrivala je grad, lijevom je rukom drzao ugasenu lulu
Uplasen, tuzan, razocaran i zbunjen, uz suze ustajem i trcim do vrata
I kad nogom zakoracim na trecu stepenicu, iz kuta tavana hrapav zacujem glas
"nijedna prica vise nece biti ispricana
nijedna uspomena vise nece biti podijeljena
nema vise igre ni pjesme ni snova
nema vise sela ni djece ni topova
samo tupa hladnoca i jeka u mraku
nisam vise sam, opet sam uz baku"
Te sam veceri
te najtuznije noci
u krevetu s roditeljima
docekao rodjendan
Tek sad sam znao
bas sve o zivotu
naljuti se
covjece
nije da imas izbora
kockica je u tvojoj ruci
ali slucaj odlucuje sto ce ispasti
mozda ti bas treba jos jedna sestica
mozda su tvoji vec odavno na sigurnom
ali sigurno nemas na to utjecaja
samo bacaj kocicu i nadaj se
kakva nepravda
ocajna pravila
glupa igra
ovaj zivot
kad gubim
organize
your living body creates a machine
your moving limbs make for tools
you are nothing but a ghost
ruka za rukom
dan za danom
postoji mogucnost
jos nije sve izgubljeno
trapped inside a skull
entwined withing flesh
you breathe and live
organiziraj se
pokreni svoje pogone
zapocni preradu i proizvodnju
one body
one chance
cujes li zvuk strojeva?
idemo
malo drugacije
okruzen tehnologijom
danima ne izlazim iz sobe
ne pratim kalendar, ne izlazim iz svoje sobe
sve sto trebam zivi unutar strujnih krugova
algoritmi pretvoreni u elektromagnetske valove
nizovi brojeva, slova i znakova
savrsene matematicke formule
ne ceka me nista i nista mi nedostaje
zujanje ventilatora opominje i podsjeca
u nekom drugom ciklusu
sve se ovo vec dogodilo
greske nisu debuggirane
kod nije ispravljen
linija za linijom
beskrajnih redova
vode nas u propast
ne vidim i ne osjecam
sve sto vidim i sve sto znam
sve sto volim postoji izvan ovoga svijeta
svaka laz kojom se zavaravam
zatrpan smecem kojim nikome ne trebam
omotan sam paucinom i lesevima mrtvih kukaca
strahom se uopce vise i ne zamaram
[glitch]
mozda jednog dana zatvorim oci, izvadim osigurac i ustanem
fino se protegnem i krenem putem sume preko livade pune sunca
[/glitch]
znam i pamtim
sve ce jednom biti drugacije
man bites dog
at summer's end
all dreams have melted
each plan has failed
this is the end
mozda nismo otisli na more
sigurno nismo razvukli platno
nasred livade a podno gore
napravili kamp i pustali filmove
don't feel sad nor abandoned
all is now as it should've been
we travelled to places and have seen
the beauty and darkness which lie within
vracanje starim finim navikama
jos nijedino nije nam postalo jasno
preuzeti obveze u starim patikama
sve mi to izgleda potpuno prekasno
when the fall begins
as together we separate
tomorrow is waiting
as a man-bitten dog
radujem ti se opet
nikom ni rijeci
u olujnoj noci
na prostranoj njivi
potpuno miran
sjedim u blatu
a kisa ispire
sve lose emocije
bas svako sjecanje
i smijem se
zemlja se pretvara u lavinu gliba
ljudi u panici mole za spas
sjedim i promatram zatvorenih ociju
dobro poznajem svaku njihovu izliku
gledam u sebe
trazite slicnosti
potpuno izgubljeni
nitko vas nece spasiti
nitko osim samih vas i mene
ali pssst
tiho o ovome
svaki korak ide po planu
nikome ni rijeci
dok se sve ne dogodi
sendvic statika
okreni stranicu
dolje lijevo na dnu papira
skrivene tajne koje moras uzeti
regresija i trend propadanja
kroz mjere centralne tendencije
preko teorijskih distribucija i testiranja hipoteza
nisam izgubljen
negdje u sebi
duboko iznutra
znam sto radim
formirani kumulativni niz manje od
uz varijancu i standardnu devijaciju
ako i nije istina, dobro je smisljeno
na razini od x posto signifikantnosti
standardna greska aritmeticke sredine
nimalo me ne dira niti je bitna za odabrani uzorak
svaka formula i svaki zadatak
sve sto prolazim i silim u sebe
znam da jednom
negdje u mraku
nestat ce duhovito
kao proliveno mlijeko
statisticka vjerojatnost nikada ne laze
stvari postaju jasne
probudis se u prostoriji
nema svijetla nema topline
ne znas kako da se osjecas
ne znas kako se uopce osjecas
gubim se
nered oko mene
toliko slomljenih stvari
puzem po podu
prebirem po otpadu
znam da izlaz postoji
sa malo izolirke
i sekundarnog ljepila
ja mogu promiijeniti citav svijet
iz utrobe mrtvih uredjaja
izvadim sto trebam
zasijem skupa
moje stvorenje
ako meso nije inficirano
ako kosti nisu polomljene
kad iscupam jos jedan zub
stvari postaju kristalno jasne
pronasao sam izlaz
jos samo malo...